afarer

Bodljikave

Prijetnja

Crna, duga noć
i teški, plavi nemir.

Slatka, gusta čežnja
i bolni, mukli jecaj.

Zdrobljene se misli
čelom cakle.

Sklopljene su ruke
blijed hram nade.

Nije li moguće
da ćeš razumjeti
kad i sam padneš?

Noć u očima

Ta noć u Tvojim očima
guta moje osmijehe

Nađem li samo točku svjetla
opstat ću lako

Vidim li sjenu svoga odraza
znat ću da jesam

Nitko Tvoje oči ne gleda kao ja
britkom napetošću istraživača

Postoji nešto

Postoji nešto
Negdje
Možda
Ja znam za to
Ali ne znam
Gdje počinje
A
Gdje završava
Nešto
To nešto
Što će me spasiti.

Psi tragači

Ti Tvoji krvoločni psi tragači
što njuškaju sve i sva
režeći i sipajući slinu
plašeći i sijući nemir
ližuć’ i trgajuć’ rane
na krivom su putu
na krivi su plijen poslani.

Žedan krvi, slatke, željezne, tople
juriš k’o sumanut s njima
kao najčišćim saveznicima
sve do jednom
sve dok se jednom
Tebi ne okrenu.

Obustavi krvoločne pse tragače
siđi iz mozga u srce
tu ćeš me naći
svaki put.

Sami smo

Sami smo
u svitanje i u suton
na početku i na kraju
potpuno sami.

Bojimo se
života, smrti
lutanja među ljudima
strahujemo silno.

Živimo
samotno i u strahu
pred životom
od straha
živimo sami.

Gdje ja da se rodim?

Gdje ja da se rodim?
Gdje da nastanem?
Mjesto mi treba
da domom ga zovem
srce, gdje nać’ ću
mladicu svoga bića.

Čežnjom se hranim
slatkom, gustom čežnjom.
Zatvorenih očiju spokoj tražim.

Mirno moj pad gledaš
ne napuštaš hladan stav
odričeš mi pravo na ljubav
brišeš me u vremenu što klizi
u satima koje ono nosi
u zbilji što razbija san.

Čekat ću, slutim, još dugo
toplinu zraka Tvog sunca
i sanjati, graditi slike,
dok jednom stvarno ne budu
moji obrazi u Tvojim dlanovima.

Samo da znaš

Samo da znaš
noćas si me pogledao
jednom, potajno
Tvoje su me zjene primile.

Još uvijek promišljam
kako se taj pogled potkrao
Tebi?!
probio brižno čuvanu
santu suzdržanosti
mimoišao stroge straže
Tvoga srca
porazio sve Tvoje spletke
zgazio Ti inat
i taknuo me.

Da je to jedini razlog
zbog kojeg Te volim
bio bi dovoljan.

Ispružen dlan

Ispružen dlan
nije Ti prijetnja
nije ni molba.

Ispruženi dlan
što Ti se pred licem ljeska
nosi sudbinu
nevino, nesvjesno.

Dragi moj
sve je u stavu.
Za Tebe, mi nismo
za mene, nismo još.

Kamo s ovim nemirom?

Kamo s ovim nemirom?
Kad Ti nećeš, ne daš
istini mjesta
Ne!
Ti pred svjetlom zatvaraš oči
namjerno
vjeđe Ti čuvaju mrak
k’o neki skupi dijamant.
Gubimo se
prebrzo
izvjesno
beznadno se gubimo.
Prijatelju, gdje ti je žal?

Vrisnut ću svoj strah!

Vrisnut ću svoj strah!
Ali ne u vjetar
već Tebi.
Jer Ti ga nosiš
kao barjak
moj strah.
Ti ga hraniš
(svojom odlukom)
Ti si hranitelj
moga straha.

Između redaka
čitaj vrisak
prodoran
u meni vrisak.

Lomi!

Lomi, šta čekaš?
Lomi, znaš gdje je
Lomi, točno znaš
koliko je.

Imaš ga u šaci
Imaš ga na dlanu
Imaš ga u peti
u svim frazama i frazetinama
ga imaš
cijelo ga
vrijeme
gnječiš
i razapinješ
među prstima
između redaka ga
mučiš
neizrečenim
svime
što se ispriječilo
među nama
kao bodljikava žica
granica
crta
kraj.

Lomi, samo to još čekam
Slomi i svrši priču
Ovu bolno nesvršenu.

Ljubičanstvena

Kad spustim vjeđe
i duboko zaronim
vidim žuto nebo
i ljubičastu tratinu
i Tvoj obris
čist, jasan, omeđen
nekom svjetlucajućom
maglicom
čistom, jasnom.

Tiho mi prilaziš
premda žustro, žurno,
opet tako bezglasno,
kao da lebdiš zrakom
magličastim onim
sav čist, jasan.

Bojim se mraka
koji za Tobom ostaje
dok mi prilaziš.

Bojim se svjetla
koje isijavaš
dok mi prilaziš.
Žeđam taj dodir
kojim se opijam
samo u mislima
samo u snovima
samo iza vjeđa
spuštenih.

Na korak

Na korak sam od Tebe
na pola koraka
ništa mi to ne vrijedi
Ti okrećeš glavu
i smiješ se mojoj neobičnoj potrebi
za Čovjekom.

Moćna riječ

Riječ je moćna
zato je se bojim.

Svašta sam joj radila.
Lomila sam ju, i bacala,
gnječila, drobila, lupala,
gazila, pljuvala, psovala,
pekla, otimala, skrivala,
zaboravljala, ostavljala, zatajivala,
odbacivala, izmišljala…

Što ću ja
kada me moja vlastita riječ
sablazni?!

Ponor

Kiša.
Opet ju slušam
izvan Tvog zagrljaja.

Tužo.
Još uvijek držimo
suprotne strane.

Zastori čuvaju scenu,
ali ja znam što je
iza kiše:
Tvoj ponos
moj ponor.

Bitke

Za ove Tvoje bitke
potrebni su ratnici
pravi ratnici
i topovi, livade, magla.
Nisam ja za ove Tvoje bitke.

Potrebno je mrziti
ja volim;
rasipati,
ja skupljam;
otimati
ja darujem.

Neslavno ćeš proći, ratniče,
jurišaš na bijelu zastavu
mrziš unaprijed
otimaš sebi.

Sve ove žrtve…
Bit će Ti žao
kao meni sada
jednom će Tebi biti žao.

Ružin grm

Ružin grm
predivan, mirisan
bodljikav, lisnat, latičav.

Prilazim mu s ushićenjem
i sa strepnjom.

Mazim se oprezom
dok se približavam
predivnom, mirisnom
bodljikavom, lisnatom
latičavom
ružinom grmu.

Uvijek je isti
a uvijek različit
uvijek je ružin
i zauvijek moj.

Kontrola

Uvijek pod kontrolom držim
taj osjećaj gubitka kontrole.

Izvjestan je i stvaran;
mesnat je, konkretan
matematički točan
nepogrešiv
neizbježan i postojan
osjećaj gubitka kontrole.

Volim osjećaj iščekivanja
tog osjećaja
u kontroliranim uvjetima:
trenutak svjesno dočekam
spremno mu otvorim vrata
i onda ja sama uđem
zakoračim prva
i izgubim se u njemu
u tom gubitku kontrole
kada Te gledam izbliza
kada se smijemo glasno
a Ti uživaš u mom smijehu
a ja osjetim dah Tvoga smijeha
u mojoj kosi.
U tom jednom djeliću sekunde
izgubljena i uvijek iznova
zatečena
pomislim:
Koliko je samokontrole u Tebi
dok ovako izbliza promatraš
kako se opet gubim
kako u tome uživam
i pod kontrolom držim
taj osjećaj
gubitka kontrole.

Nije mi ništa

Ližem rane
a krv je
slatkasto-slana
mlako-željezna
i odlično se slaže
s osjećajem besmisla
baš mu paše.

Polako se navikavam
na Ulogu Žrtve
brzo sve postade
moja nova stvarnost
prebrzo sve postade
obično i poznato
kao da je tako
oduvijek.

Odlično glumim
vječno žuđenu kulnost.
Ono kao, nije mi ništa.
Ništa to nije
stvarno, sve ok.
(…)
Al’ stvarno
ništa mi nije
stvarno mi nije
Ništa
kad mi je
Sve.

Pravcata bol

U moru svega
što moram
uvijek nađem
prostor i vrijeme
za pravu pravcatu bol.

Pripremim joj teren
i pustim da se širi
da obuhvati
cijelo moje Biće.

Moram osjetiti
da je stvarna
i da je ljudska.
Moram ju opipati
da se uvjerim
u moć prave
pravcate boli.

Moram isključiti oprez
uključiti preobrazbu
i sići s uma u srce;
ali mi nikada
na um palo nije
da ćeš i Ti jednom
morati biti Izvor
prave pravcate boli.