afarer

Krhke

Oprostite

Oprostite,
ovaj mi se stih omaknuo.
Izletio mi je
jednostavno ispao.
On je tu samo privremeno
dok ne nađem bolji
neki primjereniji ovoj situaciji
primjereniji tumačenju života.

Mene nema

Udaljenost s koje me gledaš
nosi svu hladnoću naših susreta.

Ponor nad kojim se ljuljam
krije neizvjestan hod budućnosti.

Svejedno, ja se pretapam u maštanju;
iz stijene u pijesak, iz pijeska u stijenu.

A Ti…
Ti sada misliš, slušaš, žuriš,
spavaš, brineš, smiješ se…

Mene tu nema.
Kida me to što me nigdje nema.

Blizina

Tvoja blizina me ranjava.
Ljepota koju nosiš,
boli me, plaši, lomi me.
Ta Tvoja ljepota
čini me djetetom
radosnim, krhkim, samim.

Zatvoriti oči značilo bi
odreći se života i sna.
Zato hrabro gledam, upono.
Očima, srcem Te upijam.
Bez straha umirem, tiho,
k’o ratnik na oslobođenoj zemlji.

Bez zraka

Smeta mi ovaj zrak oko nas
pregust je i
kad Te zagrlim
ne mogu do Tebe
kroz zrak
od zraka
ostajem bez zraka.

Nebo u rukama

Danas sam rukama držala Nebo
cijelo Nebo svojim dvjema rukama.
Nije bilo teško
bilo je nemoguće
obuhvatiti
odgovarati za Nebo.

Tvoje su me oči pratile
čitajući svu moju zbunjenost.
Tvoje oči + Nebo
nepregledno ushićenje.

Sada su mi dlanovi prazni
premda sam uspješno nosila
sve zadano (Nebo)
odlučio si mi ga uzeti
dok ponovo Zemlju poda mnom
ne izmakneš
rušeći Nebo.

Obrana

Vremenom kupujem svoju nevinost.
Samo me vrijeme može opravdati
pred Tobom.

Zato i ne vičem:
Nevina sam!
Ne nosim krivicu!
(premda se vika ponekad čini
jedinim izborom)
Ne vičem.
Puštam vrijeme da viče za mene.

Moja obrana broji 365 stranica
ljubavi
molitve
čežnje
ljubomore
sjete
sreće!

Čitaj to kao odvjetnik
tužilac i branitelj u isto vrijeme
ali odvjetnik istine i pravde.

Nema nazad

Stojim bosim stopalima
u divljini sebe
ogoljena
usred prirode stvari
u moru svega što jesam.
Otvorila sam vrata i sad -
nema nazad.

Zaronila sam duboko
upala u vrtlog
uhvaćena snagom
preobrazbe
popila sam vodu s dlana i sad -
nema nazad.

Sada na dlanu držim
svu množinu onoga
što zatekoh
iza tih vrata
u toj kaplji
jednoj, jedinoj,
predragocjenoj
mojoj kaplji spoznaje iz koje -
nema nazad.

Primila sam dah usnama
u meni je,
oplahuje,
mami uzdah,
krijepi, umiruje,
zatravljuje,
svevremeni Dah Ljubavi
Duh Ljubavi
vodi me
Ljubavi,
dubokoj,
stvarnoj,
drugačijoj,
mojoj Ljubavi
koja je toliko bila dijelom mene
da nisam ni znala
da oduvijek postoji
da nisam ni znala da
jednom kad ju kušam,
dopustim, proživim -
nema nazad.

Ljubav prema Tebi
meni je
Ljubav prema sebi
jer
Ti voliš tako čisto
Tako uvjetno bezuvjetno.

Stih pod kapkom

Svrbi me stih pod kapkom
Opet Tvoj
Opet Ti

Da nisu sve moje pjesme Tvoje?
I one prije Tebe?

Da nisu sve ljubavne pjesme Tvoje?
I one prije mene?

Da nije sve Tvoje?
I nebo, i Mjesec, i valovi, školjke,
stijene i divlje zvijeri,
ledeni planinski vjetrovi,
da nije i zvijezda Danica,
visoki, gordi jablani,
četiri strane svijeta,
radosti, milosti, tajne,
zlatne ribice i pouke?

Da nije Tvoje sve?
Da nisi Ti sve?
Svima i (u) svemu,
ne samo (u) meni?!

Jezero zelenog

Upadoh u jezero, skliznuh.

Ne znam kako se to dogodilo,
samo me povuklo,
upilo me
i nađoh se usred,
u blistavoj dubini
koja jasno nebo odražava.

Stajala sam pored njega i
bila oprezna
mislila da dobro vidim
kraj zemlje
početak jezera
taj rub
na kojem sam bila
s kojeg sam promatrala
uživajući u boji,
bistrini, u svježini
zraka pored jezera.

Bila sam opuštena
pustila sam se
misli su nekamo otišle
tijelo je postalo lagano
postojanje svjesno
maštala sam
slobodna od misli
lakoćom osjećaja
gradila
trenutak
micala sam sve što je teško
s vage
i ostavljala samo
paperjaste, čiste,
esencije bivstvovanja
tu pored jezera
stojeći
na svojim dvjema nogama
s otvorenim zjenama
ispruženih dlanova
koji se odmaraju tik do bedara.

Tako nesvjesno svjesna,
upadoh u jezero,
skliznuh.

Ne znam kako se to dogodilo,
samo me povuklo,
upilo me
i nađoh se usred,
u blistavoj dubini.
I preplavi me zeleno
i zatravi me posve
posvuda zeleno
more zelenoga
u tom jezeru.

Pričaj mi

Kažeš, pričaj mi
a ja se ne usudim
ni pomisliti ni izreći
što osjećam srcem.

Pričaj mi, kažeš,
kao da vidiš
slike u mojoj glavi
pred kojima sama žmirim
u dubokome strahu
pred podizanjem vjeđa
pred prizorima
koje gledam
u srcu.

Hajde, ispričaj Ti meni
što vidiš da vidim
što osjećaš da osjećam
što znaš da znam
što misliš da ne znam
ispričaj, molim Te,
jer moram znati.

Sve to što ne znam,
moram saznati
da ne izdahnem u neznanim
prostorima moga srca.

Samo Tvoja

Ova je pjesma samo Tvoja
nitko u nju ne stane
i ne može se posuditi
nikada, nikome!
niti za jedan stih
ni riječ iz stiha
ni misao iza riječi
ni osjećaj iza misli
ni bit, svrhu, smisao.

Ova je pjesma opasna
jer oduzima dah i daje ga
ostvaruje ritam disanja
s dahom i bez njega
istovremeno
izmjenično
u dubinu baca
tamo negdje
gdje daha i ne treba.
Gdje dah više nije život
gdje je više od života
ovog poznatog.

Jer ja ne znam
nije mi poznato
kada upadoh u te zjene
kako propadoh do srži
kamo putovah
prije potvrde
da sam unutra.

Vidim, ne treba mi karta,
ja sam karta
samo ne znam tko me ispisa
i kada mi dade te šifre
kojima prolazim gdje ranije
nitko nije;
kojima ostajem
koliko hoću
kada hoću
gdje hoću.

Ne znam
nije mi poznato
kako je moguće
živjet sa srcem
koje se otvara
na sasvim novu zapovijed
nekoga tko je
oduvijek unutra
zauvijek unutra
tko je dio srca
toliko nježan i prirodan
da se i ne odvaja
od toga srca
nego mu pripada
cjelovit i potpun u postojanju.

Nema zabune
Tvoj pečat
Tvoj potpis
jedinstven Ti
prosut po njoj u meni
po meni u njoj
u pjesmi
koja je
samo Tvoja
i ne može se posuditi
nikada
nikome
jer bila je već ovdje
prije nas
da nas dočeka
potpuno nespremne
za dubine kojima ćemo
lutati
zaljubljeni u nju
i u nas.

Odaje tuge

Zamišljam tugu.
Mora da je
ovako modra
ovako skliska
ovako rasuta.

Mora da se
sporo troši
brzo nakuplja
talog tuge.

Moguće je da
stvara ovisnost.
Zauzme, pa gospodari.

Nemoguće ju je mimoići
u Tvojim odajama,
nemoguće ju je
ostaviti tamo.

Prašnjav put

Prašnjav put
pod vrbama lahor

koraci se teško od ceste odvajaju
k’o ljubavnik od drage
(mučno) odmiču.

I hrabrost
i ludost
dobro će mi doći.

San

Usnula sam besan san,
s osjećajem Tebe,
s osjećajem nas.
Bez okusa, boje i mirisa,
bez oblika, osjeta
bilo koje vrste
osim osjećaja,
punog osjećaja
plesanja sa snom,
u snu,
besanom,
a opet tako
punom snoviđenja
neviđenih.

Nisam još

Nisam još otišla
tu sam
gledam Ti oči
i ushit u njima
kojim rastpaš
moje strahove
da nisam dovoljno dobra.

Nisam još zastala
prolazim smjelo
svim osjećanjima
koja zatekoh
u mom rođenom srcu.

Nisam se sabrala
ostadoh rasuta
pred Tvojim krilom
ostadoh željna
Tvoga krila
tada i tamo
premda sam
ovdje i sada
već viđena.

Osjećaj

Imam osjećaj
da Te osjećam
sve više
previše
najviše Te osjećam;
i to
bez neke posebne prigode
nego
više kao način postojanja
sa stalnim osjećajem
Tebe
u sebi.

Nemam osjećaj
koliko točno
osjećaja za Tebe
imam.
Znam samo
da ih je mnogo
da su mi novi
da ih razvrstavam
posvuda ih nalazim
od svakud mi izviru
množe se, isprepliću
sa svime što sam
mislila da znam o Ljubavi.

Osjećam da osjećam
Ljubav u punini
strastvenu i hrabru.
Prilazim joj
iz različitih uglova
i dopuštam
da me povuče
kroz svoje damske prste.

Osjećam da ne osjećam
strah od gubitka
premda
sve više
previše
najviše
osjećam
da Te osjećam.

69 (00:00)

Kad si me noćas
poljubio u vrat
nisam mogla vjerovati
da to činiš tako tajno
baš noćas
baš danas
kad mi svi čestitaju
i ljube me javno
Ti se skrivaš
iza moga uha
i ljubiš me tajno
u vrat, po vratu
bespovratno
ostavljaš svoj pečat
na mojoj koži
i ja sada ne znam
kamo sa svim tim trncima
leptirićima, ježenjima
s vrata
koji nosim
svaki dan sa sobom
na kojemu je moja glava
u kojoj su moje misli
o Tvojim usnama
na mome vratu
nepovratno.