afarer

Pathosične

Nebo

Noćas su moje oči
za Nebo prikovane.
Stihovi pljušte po papiru
k’o dugo žuđena kiša.

Sa strahom pratim te oblake
što nad mojom glavom se pružaju
i sipaju blagoslov traženi
rađajuć’ radost i nadu.

Kojim su vjetrom doneseni
iz kojeg smjera, kamo putuju
i kako ih ponovo dozvati
kad napetost nova nastane
kad svježinu što u njima stanuje
uguše novi nemiri?

Vrijeme
čiji bolni jecaj slušam
vrijeme
što iz vječnosti se rađa
odgovore nosi.

Ti u svemu

Tražim mjesto gdje Te nema
jer nemoguće je da si svuda
u zemlji, u zraku, u vodi, u vatri
Ti, kao da si san i privid.

Gdje ću se skriti, kamo bježat’?
Šume su guste kosa Tvoja.
Hladne su rijeke Tvoji dlanovi.
Čisto je nebo čelo Tvoje.
Planine gorde ramena Ti.

Ja sam tek jedan list jedne krošnje,
nemirni vrtlog te strašne rijeke,
malena ptica na prostranom nebu,
tek zrno zemlje u planini zrna.

I zato trčim, posrćem, padam,
tražeći skrovište na ovoj Zemlji;
komadić zbilje, komadić svemira
gdje Ti nećeš biti sve
gdje sve neće biti Ti.

Bez tebe

Ovih su dana jutra nekako mračna
i Sunce ne izlazi više
a ja lutam svijetom k’o sjena
bez koraka, bez pokreta, bez volje…

Ovih su dana noći nekako hladne
i ne jave kada će doći
već padaju na moje srce
i puštaju neka se smrzne
bez borbe, bez snage, bez želje…

Ovih su dana magle nekako guste
pa svjetlo ne prolazi nigdje
a ja pišem pjesme u mraku
bez stihova, bez riječi, bez znanja…

Ovih je dana jesen nekako teška
i pitam se vrijedi li dalje
tražiti svjetlo u tami
očiju spuštenih vjeđa
bez ljubavi, bez nade, bez Tebe.

Na rubu sna

Na rubu sna.
Dugo nisam razumjela što to znači.
U knjigama,
u pjesmama…
nisam mogla domisliti
smisao (značaj)
toga ruba.

Tvoji prsti u mojoj kosi
u borbi za neki
nestašni žuti listić
dočaraše mi
taj izraz
osjećajem
na rubu sna.

Potopljena suzama

U svojim suzama gušim
ljubav prema Tebi
kao da ću time spriječiti
da me preplavi
ta ljubav prema Tebi
s kojom ne znam što bih.

Mijenjam plavo nebo

Mijenjam plavo nebo
nebo plavo nad mojom glavom
za Tvoje smeđe oči.

Mijenjam valove pjenaste
slatke i slane, rasplesane
za Tvoje usne ledene.

Mijenjam i muziku laganu
tople i sjetne tonove
za jedan dugi zagrljaj

i visoke crne borove
svježe i mirisne iglice
za Tvoje korake čvrste

i jato sitnih lastavica
prosutih pod vrelim suncem
za suze zjenica Tvojih.

Jutro blistavo
za Tvoj zaljubljeni osmijeh.

Vatru za misao na mene.

Planinu za riječ.

Mijenjam strah i tjeskobu
za nadu da me voliš.

Nevidljivo putovanje

Putujem noćas hrabro ali tiho
do Tvojih zatvorenih vjeđa
do Tvojih usnulih dlanova
usana, čiji okus tek naslućujem
snova, u kojima silno želim biti.

Ti i ne slutiš
spavaš mirno
daleko od mene
noć Ti broji sate spokoja.

Kako ću postići
misli da Ti zarobim
kad miris zore oči Tvoje otvori?

U zrakama sunca
moj lik da ugledaš?
Da Ti sa usana
kapne moje ime?

Eh, da je meni

Eh, da je meni
crnim Te vinom napiti
Dionizovim vinom
onim što istinu mami
iz srca na slobodu.
Pa da Ti gledam usne
dok preko njih se valja
rasuto more misli
koje tek slutih
iza zavjesa
Tvojih tamnih očiju.

Da mi je točiti
u Tvoju čašu
iz svoga krčaga
u grlo Tvoje.
Ne bih Ti žalila
prosutih kapi
ne bih Ti brojila
ispijena dna.

Istinu iz vina žudim
crvenu, mirisnu, bistru.
Istinu preda me proli
slatku il’ slanu
ne biram, tražim.

Moje usne, Tvoje usne

Meni su Tvoje usne
moje usne
premda -
ne znam im okus.
Ne znam kakvoga su mirisa
Tvoje usne
premda su moje.

Meni su Tvoji poljupci
moji poljupci.
Toplo mi je od Tvojih poljubaca.
Dok s Tvojih usana silaze,
znam da su moji
i dok me dotiču
znam da su moji
premda su snoviđenja
i putuju do mene
kao snoviđenja
i takvi mi na usne slijeću -
moji su.

Po nježnosti, po snazi,
po dužini trajanja
i dužini osjećaja
koji za sobom ostavljaju
ja ih prepoznajem.

Znam, osjećam i prihvaćam
Tvoj okus, Tvoj miris
koji mi je već u krvi
već je u mojim venama
već je veći od srca
kojim se prelijeva.

Tko si?

Tko si Ti?
Guta me vir toga pitanja.

Ne vidim Te
ne poznajem Te
ne nalazim Te
a žudim
vječno.

Sve prolazi, sve nestaje
sve se gubi
samo je žudnja za Tobom (tko si?)
besmrtna.

Žudujem

živo Te žudim
željno Te žudim
žarko Te žudim
za Tobom
žudujem

U mreži

Kako se umire
tisućiti put?
Kako se oplakuje
posljednja žrtva
s kojom nestaje smisao
svega započetog?

Do sada
znadoh
dalje
ne znam
biti riba
a ljubiti mrežu.

Bože moj, Gospode!

Bože moj,
znam da se nikada ne događa
ali…
ti si se zabunio.
Moja krhka pleća
krckaju pod ovim križem.

Bože,
znam da se ne smije reći
ali…
ti si pogriješio.
Težina ovog tereta
namijenjena je nekom hrabrom,
Bože, ja drhtim;
nekom odvažnom,
ja cvilim,
nekom jakom,
ja posrćem, padam.

Bože moj,
znam da je opasno moliti
ali…
razmisli još jednom
…
pregrubo se snovi lome
presporo zarastaju rane;
usne - suhe od neljubavi
ruke - venu bez zagrljaja
oči - bespomoćno traže most.

Gdje je rebro s kojeg se odlomih?!
Gdje je Čovjek?!

Gospode, pohitaj!
Moja se čežnja pretvara u očaj.

Nije meni

Nije meni
što me više ne voliš
već je meni
što to traje
dugo
dugo
predugo

Ispovijed

Put do Tebe
nisam bila spremna
krčiti
dugo.

Sad
kad je to jedini put
sram me priznati
da sam pogriješila.

Ritam na dlanu

Dlanom Ti prelazim
po prstima
Tvoje bilo kuca
mojom crtom života.
Slušam ga…
Pratim ga…
Hvatam ga…
Dlanom
ispruženim
toplim
željnim Tvoga ritma.

Osluškujem
kucaj srca
koje me obožava
koje obožavam
koje je dom
gdje pripadam.

Naslućujem
ritam Tvoga srca
koji crta
kartu moga srca
na mome dlanu
ispruženom
toplom
željnom
Tvoga ritma
na dlanu.

Sada, upravo sada

Ljubila bih Te
sada, upravo sada

Ne bih čekala
s tim
jer ne mogu čekati
s tim
da Te ljubim
sada, upravo sada.

Zatvaram svoje oči
da bih vidjela Tvoje.
Gledam Tvoje lice
svojim zatvorenim očima.
Pomno Te promatram -
onako kako znam
da voliš
biti promatran
mojim očima.

Zatvorene oči
otvoreno srce
i jedan poljubac u zraku
u trudovima
rađa mnoštvo poljubaca
polaganih
moćnih
čvrstih
mojih i Tvojih
Tvojih i mojih
naših toplih poljubaca.

Tko tu koga ljubi?
Poljupci nas ili mi poljupce?
Tko tu kome laže?
Zatvorenih očiju
otvorena srca.
Tko tu koga voli?
Sada, upravo sada.