afarer

Proročanske

Bože moj

Bože moj
svijeća gori
plamen troši vrijeme
moje
Tvoje luta
vrijeme
našim životima

Kad te upitam
misliš li da
ćemo stići
vrijeme
reći ćeš
ne
ne mislim

Nad Tvojim krovom

Nad Tvojim krovom
nebo je plavlje.
Kunem se.
Kad šetam Tvojom dugom ulicom
nebo mi šapće
gdje si.

Naučim li
pratiti znakove neba
uvijek ću znati
gdje si
kada si
jesi li
promijenio krov.

Pjesma o pjesmi

Kad bi ovo bila pjesma o Tebi
napisala bih da
Ti zasigurno ljubiš snažno
meko i nježno, predano
da si dalek i blizak u isto vrijeme
da su Ti dlanovi otvoreni prema nebu
dok hodaš uskim prolazima
razmeđa jave i sna.

Rekla bih da čezneš i žudiš
postojano i sanjarski
k’o sokol u letu nad ravnicama
da Ti je koža karta Svemira
da njome grliš kao da se rastaješ
svaki put, kao da odlaziš zauvijek.

Rekla bih da pamtiš sitnice
i skupljaš ih iza oka
u jednu šarenu kutijicu
punu sitnica kao začina.
Kad bi ovo bila pjesma o Tebi
u njoj bi sve vrilo od lipanjskih sjȇnā
u čamcima na rijeci
sve bi vrvilo ribama u igri
na površini vode
i bilo bi bezglasno, sanjivo, prozračno, tiho.

Kad bi ovo bila pjesma o Tebi
poželjela bih Ti ju čitati
u smiraj nekog ponedjeljka
dok je zrak mekan
i ispod Tvog nabranog nosa
pleše neka travka med usnama
koje šute i smiješe se
zadovoljno i uzbuđeno
čekajući svaki novi stih.

Srećom, nije ovo pjesma o Tebi.
Ovo je pjesma o pjesmi
koja bi mogla biti pjesma
o Tebi.

Metamorfoza

Od plamena
ugarak
Od srca
toplina
Od čežnje
sjeta
Od boli
rana
Od suza
sol
od ljubavi
nada
…
ostade

Put do nas

Postoji put do nas
samo što je strm, stjenovit,
šipražan, maglovit, nesiguran,
trnovit, bolan put.

Postoji čak i karta za taj put
samo što je skrivena, stara, nejasna,
šifrirana, zgužvana, nedovršena…

Postoji možda i volja za taj put
samo što je slaba, krhka, nestalna,
usamljena u Pandorinoj kutiji.

Jednom, kad odlučiš,
na taj put možeš isključivo bez prtljage,
sam, gol golcat
s dušom u prvim redovima.

U Tvome krilu

Jednom ću u Tvome krilu
spokojno puštati vrijeme
Ti ćeš me grliti
znam Te
suzdržano i snažno.

Pričat ću:
svijet se lomio
do ovog trenutka raja
Ti ćeš se smijati
znam te
primirje Tvoj potpis nosi.

Dok budem zbrajala grijehe
riječima nećeš me štedjet’
al’ dlanom s lica ću moći
listati Tvoje srce
znam te
zato i čekam
do jednom…

Tvoja voda

Želim se prosuti po Tebi
kao voda i želim ležati po Tebi
kao voda.

Želim se nakupiti po Tebi
kao voda
u Tvome pupku, u Tvojim dlanovima,
na Tvome vratu i na Tvojim usnama
želim biti otočić vode
koji Te miluje
i tu je i svjetluca u Tvome pupku, u Tvojim dlanovima,
na Tvome vratu i na Tvojim usnama
želim ležati, i kopniti, i biti
i u Tebe se želim upiti
i postati dijelom Tvoje vode
(ja i moja voda).

Prosuta i posuta tako
želim u Tebe potonuti.

Ti bi mene

Ti bi u moje krilo noćas
Osjećam Te
Ti bi na mojim dlanovima usnuo.

Ti bi moj miris
Moju kosu, moje usne
Zvuk moga glasa
Ti bi moje zjenice
Moje bi Ti riječi
ramena, moj struk
moj vrat
i moje obraze bi Ti.

Ti bi moj dah i moj bi Ti smijeh.
Ti bi mene.

Odavna osjetih,
Ti pripadaš nježnom ženskom krilu.
Ni u najluđim snovima ne slutih
To krilo je upravo moje.

Istinita

Ako se zaletim iz ove sjete
pa ravno preko čežnje
kroz san i čekanje
maštom
pred Tvoje noge
padnem…

Hoćeš li spustiti dlan na moje rame?
Hoćeš li zastati, pitati, znati
da me ruši glad
za istinom?

Naša priča

Mora postojati Tvoja verzija
ove priče
i nije pravedno da ju ne znam,
da ju ne čujem,
da ju moram samo predpodstavljati.
Nije pravedno da ova priča
bude predstavljena
samo mojim riječima.

Dok ja spavam
Ti im ispričaj.
Dok su mi oči zatvorene
i usne dok mi miruju
pričaj im dok ja ne čujem.

Jer znam da znaš.
Čitaš u svakom mom pokretu
izgovorenoj, napisanoj, prešućenoj riječi.
Moj je život list papira
ispisan našom pričom.

Ne mogu se sjetiti
kada je nastala
ali znam točno
kad sam Ti pričala
nisi ju slušao
prvi put.

Nismo znali

Zar Ljubav da nas
podijeli?
Ljubav?

Ni laž
ni prevara
ni osveta
ni pohlepa
ni nemar
niti išta drugo
do Ljubavi
u koju prstom upirasmo
dok ona nas ne odabra.

Nismo znali
da nismo budni.

Susret

U mnoštvu lica tražim Te,
razabirem glas Tvoj u žamoru,
u bujici riječi govor Tvoj pratim,
iz vreve i buke čupam Te snagom mašte.

Vidim, prolaziš između ljudi,
stiskom ruke pozdravljaš me.
Dalek, miran, odmjeren.
Nemoguće je znati što Ti misliš.

Kratak, prekratak razgovor,
gušen galamom oko nas.
Odlaziš, a ja ostajem.
To nam se ne bi smjelo događati.
Nikada! Ni iz kojih razloga.

Samo Čovjek

Samo Čovjek, kažeš?
Samo si Čovjek?
Pa se onda razumije
da ćeš posustati
da ćeš griješiti
posrtati, padati, puzati
jesti zemlju dižući se
i ustravljeno gledati
kako
bespomoćan
opet padaš -
o, Samo Čovječe.

Sve što ti je dano
odmah je i oduzeto
strahom od gubitka
izvjesnošću kraja
koji te briše s prašnjavog puta
i zauvijek zaboravlja
s dokazom zaborava
u izlascima i zalascima
Sunca zlatnoga
koje s tobom
pod svojom zrakom
ili bez tebe
sigurno prati nebeski put
bez tebe kao i s tobom
i čudesnom preciznošću kroji vrijeme
zemaljske bajke
(…) bez konkretnog dokaza
o onoj obećanoj, nebeskoj.

Kako, Samo Čovječe,
ti to sebe vidiš?
samotnim i sramotnim
zbog čovještva koje je
toliko zahtjevno i bodljikavo
toliko teško i teretno
sa sviješću, s tijelom,
s emocijom, sa željom,
s čežnjom
zadovoljenja svega
što se zadovoljiti ne može
što se zadovoljiti ne smije
jer, tako je stvoreno, tako krojeno
zamišljeno je baš baš tako
kao nesvršeno
i u nesvršensti svojoj nesavršeno.

A u nesavršenosti k’o naručeno
za strogi, hladni sud i prosud
dobrodušnih promatrača
s oblaka što prstom prijeteći
poučavaju kako ukrotiti
konja kojeg sami nisu jahali.

Zato taj konj tebe baca iz sedla
o, Samo Čovječe,
s tobom se nadmeće i bori
za moć i prevlast
nadmoćniji, obučen za trku.
On Bogove ne bi ni pustio da uzjašu
presveti su.
Vragove bi isto obišao
preopasni su.
Zvijerima ne bi dao blizu,
u nesvijesti su…
Jedino ti, Samo Čovječe
moraš zajahati bez pitanja
jurcati na propinjućem vrancu
brzim stazama
biti zbačen i polomljen
bez najave, bez uputa
bez sebe, Samo Čovječe
otići nakon iscrpljujuće utrke
u nepoznato.

Samo Čovjek, kažeš?
Kako: Samo Čovjek?
Kad je to najveće
što možeš biti
najteže što možeš biti
najstvarnije i najsirovije
biti kao čovjek -
najiskonskije biti i bivstvovati
u bitku od Bogova krojenom
po njihovoj svetoj mjeri
za Samo Čovjeka
bez aureole.

Samo Čovjek, kažeš?
Kako: Samo Čovjek?
Kad je to najslađe
što možeš biti
u igrokazu postavljenom
da te kuša i propituje
iznenadnim ulogama
nenadanim zapletima
nemogućim raspletima
petlje za koju Samo Čovjek
petlju može imati.

Hrabro, Samo Čovječe
odvažno, srčano
u sve što je pred nama -
u Ljubav, u čežnju,
u nedostajanje, u sanjarenje,
u inat svemu što je protiv nas,
usprkos svemu što je za nas
stvoreno kao da
drugačije ne može biti.
A može, može, ako se samo malo
povremeno posrne
pod teretom savršenstva
i ako se prizna da si
eto, u svojoj nesavršenosti
tek ponekad
Samo Čovjek.

Stvarno sami

Kad jednom ostanemo
stvarno sami
izgubit ću se
vidim to
već sada -
premda smo i dalje
u bujici
u vrevi ljudi
pod budnim okom
stvarnosti -
ja mogu osjetiti
svoju izgubljenost
kad jednom budemo
stvarno sami.

Jednom kad negdje ostanemo sami
ja ću se stvarno izgubiti
roneći tom našom samoćom
zanesena.
I kad nam se pogledi sretnu
u toj samoći
samo našoj
znat ćemo tada
koliko stvarno
teška i laka
jedna samoća
može biti.

Jednom, kad stvarno
ostanemo sami
Ti ćeš dobro znati
da možeš sve
što poželiš
i da Ti je sve
željeno
tada
na dlanu samoće
pruženo.

Kad jednom konačno
Ti i ja
ostanemo stvarno sami
moja će se nježnost
slobodna
razliti zrakom;
moja će Te Duša
lagana
tihim drhtajem
dodirnuti duboko
onako, isprva izdaleka
preko srušenih zidova -
i usred ruševina
plaho čekati
Tvoj korak naprijed
Tvoj čvrsti dodir
Tvoj prelazak
u sasvim našu
novu samoću
koja samo iz ruševina
može nastati.