Bodljikave

Crna, duga noć

i teški, plavi nemir.

Slatka, gusta čežnja

i bolni, mukli jecaj.

Zdrobljene se misli

čelom cakle.

Sklopljene su ruke

blijed hram nade.

Nije li moguće

da ćeš razumjeti

kad i sam padneš?

Ta noć u Tvojim očima

guta moje osmijehe

Nađem li samo točku svjetla

opstat ću lako

Vidim li sjenu svoga odraza

znat ću da jesam

Nitko Tvoje oči ne gleda kao ja

britkom napetošću istraživača

Postoji nešto

Negdje

Možda

Ja znam za to

Ali ne znam

Gdje počinje

A

Gdje završava

Nešto

To nešto

Što će me spasiti.

Ti Tvoji krvoločni psi tragači

što njuškaju sve i sva

režeći i sipajući slinu

plašeći i sijući nemir

ližuć’ i trgajuć’ rane

na krivom su putu

na krivi su plijen poslani.

Žedan krvi, slatke, željezne, tople

juriš k’o sumanut s njima

kao najčišćim saveznicima

sve do jednom

sve dok se jednom

Tebi ne okrenu.

Obustavi krvoločne pse tragače

siđi iz mozga u srce

tu ćeš me naći

svaki put.

Sami smo

u svitanje i u suton

na početku i na kraju

potpuno sami.

Bojimo se

života, smrti

lutanja među ljudima

strahujemo silno.

Živimo

samotno i u strahu

pred životom

od straha

živimo sami.

Gdje ja da se rodim?

Gdje da nastanem?

Mjesto mi treba

da domom ga zovem

srce, gdje nać’ ću

mladicu svoga bića.

Čežnjom se hranim

slatkom, gustom čežnjom.

Zatvorenih očiju spokoj tražim.

Mirno moj pad gledaš

ne napuštaš hladan stav

odričeš mi pravo na ljubav

brišeš me u vremenu što klizi

u satima koje ono nosi

u zbilji što razbija san.

Čekat ću, slutim, još dugo

toplinu zraka Tvog sunca

i sanjati, graditi slike,

dok jednom stvarno ne budu

moji obrazi u Tvojim dlanovima.

Samo da znaš

noćas si me pogledao

jednom, potajno

Tvoje su me zjene primile.

Još uvijek promišljam

kako se taj pogled potkrao

Tebi?!

probio brižno čuvanu

santu suzdržanosti

mimoišao stroge straže

Tvoga srca

porazio sve Tvoje spletke

zgazio Ti inat

i taknuo me.

Da je to jedini razlog

zbog kojeg Te volim

bio bi dovoljan.

Ispružen dlan

nije Ti prijetnja

nije ni molba.

Ispruženi dlan

što Ti se pred licem ljeska

nosi sudbinu

nevino, nesvjesno.

Dragi moj

sve je u stavu.

Za Tebe, mi nismo

za mene, nismo još.

Kamo s ovim nemirom?

Kad Ti nećeš, ne daš

istini mjesta

Ne!

Ti pred svjetlom zatvaraš oči

namjerno

vjeđe Ti čuvaju mrak

k’o neki skupi dijamant.

Gubimo se

prebrzo

izvjesno

beznadno se gubimo.

Prijatelju, gdje ti je žal?

Vrisnut ću svoj strah!

Ali ne u vjetar

već Tebi.

Jer Ti ga nosiš

kao barjak

moj strah.

Ti ga hraniš

(svojom odlukom)

Ti si hranitelj

moga straha.

Između redaka

čitaj vrisak

prodoran

u meni vrisak.

Lomi, šta čekaš?

Lomi, znaš gdje je

Lomi, točno znaš

koliko je.

Imaš ga u šaci

Imaš ga na dlanu

Imaš ga u peti

u svim frazama i frazetinama

ga imaš

cijelo ga

vrijeme

gnječiš

i razapinješ

među prstima

između redaka ga

mučiš

neizrečenim

svime

što se ispriječilo

među nama

kao bodljikava žica

granica

crta

kraj.

Lomi, samo to još čekam

Slomi i svrši priču

Ovu bolno nesvršenu.

Kad spustim vjeđe

i duboko zaronim

vidim žuto nebo

i ljubičastu tratinu

i Tvoj obris

čist, jasan, omeđen

nekom svjetlucajućom

maglicom

čistom, jasnom.

Tiho mi prilaziš

premda žustro, žurno,

opet tako bezglasno,

kao da lebdiš zrakom

magličastim onim

sav čist, jasan.

Bojim se mraka

koji za Tobom ostaje

dok mi prilaziš.

Bojim se svjetla

koje isijavaš

dok mi prilaziš.

Žeđam taj dodir

kojim se opijam

samo u mislima

samo u snovima

samo iza vjeđa

spuštenih.

Na korak sam od Tebe

na pola koraka

ništa mi to ne vrijedi

Ti okrećeš glavu

i smiješ se mojoj neobičnoj potrebi

za Čovjekom.

Riječ je moćna

zato je se bojim.

Svašta sam joj radila.

Lomila sam ju, i bacala,

gnječila, drobila, lupala,

gazila, pljuvala, psovala,

pekla, otimala, skrivala,

zaboravljala, ostavljala, zatajivala,

odbacivala, izmišljala…

Što ću ja

kada me moja vlastita riječ

sablazni?!

Kiša.

Opet ju slušam

izvan Tvog zagrljaja.

Tužo.

Još uvijek držimo

suprotne strane.

Zastori čuvaju scenu,

ali ja znam što je

iza kiše:

Tvoj ponos

moj ponor.

Za ove Tvoje bitke

potrebni su ratnici

pravi ratnici

i topovi, livade, magla.

Nisam ja za ove Tvoje bitke.

Potrebno je mrziti

ja volim;

rasipati,

ja skupljam;

otimati

ja darujem.

Neslavno ćeš proći, ratniče,

jurišaš na bijelu zastavu

mrziš unaprijed

otimaš sebi.

Sve ove žrtve…

Bit će Ti žao

kao meni sada

jednom će Tebi biti žao.

Ružin grm

predivan, mirisan

bodljikav, lisnat, latičav.

Prilazim mu s ushićenjem

i sa strepnjom.

Mazim se oprezom

dok se približavam

predivnom, mirisnom

bodljikavom, lisnatom

latičavom

ružinom grmu.

Uvijek je isti

a uvijek različit

uvijek je ružin

i zauvijek moj.

Uvijek pod kontrolom držim

taj osjećaj gubitka kontrole.

Izvjestan je i stvaran;

mesnat je, konkretan

matematički točan

nepogrešiv

neizbježan i postojan

osjećaj gubitka kontrole.

Volim osjećaj iščekivanja

tog osjećaja

u kontroliranim uvjetima:

trenutak svjesno dočekam

spremno mu otvorim vrata

i onda ja sama uđem

zakoračim prva

i izgubim se u njemu

u tom gubitku kontrole

kada Te gledam izbliza

kada se smijemo glasno

a Ti uživaš u mom smijehu

a ja osjetim dah Tvoga smijeha

u mojoj kosi.

U tom jednom djeliću sekunde

izgubljena i uvijek iznova

zatečena

pomislim:

Koliko je samokontrole u Tebi

dok ovako izbliza promatraš

kako se opet gubim

kako u tome uživam

i pod kontrolom držim

taj osjećaj

gubitka kontrole.

Ližem rane

a krv je

slatkasto-slana

mlako-željezna

i odlično se slaže

s osjećajem besmisla

baš mu paše.

Polako se navikavam

na Ulogu Žrtve

brzo sve postade

moja nova stvarnost

prebrzo sve postade

obično i poznato

kao da je tako

oduvijek.

Odlično glumim

vječno žuđenu kulnost.

Ono kao, nije mi ništa.

Ništa to nije

stvarno, sve ok.

(…)

Al’ stvarno

ništa mi nije

stvarno mi nije

Ništa

kad mi je

Sve.

U moru svega

što moram

uvijek nađem

prostor i vrijeme

za pravu pravcatu bol.

Pripremim joj teren

i pustim da se širi

da obuhvati

cijelo moje Biće.

Moram osjetiti

da je stvarna

i da je ljudska.

Moram ju opipati

da se uvjerim

u moć prave

pravcate boli.

Moram isključiti oprez

uključiti preobrazbu

i sići s uma u srce;

ali mi nikada

na um palo nije

da ćeš i Ti jednom

morati biti Izvor

prave pravcate boli.