Krhke

Oprostite,

ovaj mi se stih omaknuo.

Izletio mi je

jednostavno ispao.

On je tu samo privremeno

dok ne nađem bolji

neki primjereniji ovoj situaciji

primjereniji tumačenju života.

Udaljenost s koje me gledaš

nosi svu hladnoću naših susreta.

Ponor nad kojim se ljuljam

krije neizvjestan hod budućnosti.

Svejedno, ja se pretapam u maštanju;

iz stijene u pijesak, iz pijeska u stijenu.

A Ti…

Ti sada misliš, slušaš, žuriš,

spavaš, brineš, smiješ se…

Mene tu nema.

Kida me to što me nigdje nema.

Tvoja blizina me ranjava.

Ljepota koju nosiš,

boli me, plaši, lomi me.

Ta Tvoja ljepota

čini me djetetom

radosnim, krhkim, samim.

Zatvoriti oči značilo bi

odreći se života i sna.

Zato hrabro gledam, upono.

Očima, srcem Te upijam.

Bez straha umirem, tiho,

k’o ratnik na oslobođenoj zemlji.

Smeta mi ovaj zrak oko nas

pregust je i

kad Te zagrlim

ne mogu do Tebe

kroz zrak

od zraka

ostajem bez zraka.

Danas sam rukama držala Nebo

cijelo Nebo svojim dvjema rukama.

Nije bilo teško

bilo je nemoguće

obuhvatiti

odgovarati za Nebo.

Tvoje su me oči pratile

čitajući svu moju zbunjenost.

Tvoje oči + Nebo

nepregledno ushićenje.

Sada su mi dlanovi prazni

premda sam uspješno nosila

sve zadano (Nebo)

odlučio si mi ga uzeti

dok ponovo Zemlju poda mnom

ne izmakneš

rušeći Nebo.

Vremenom kupujem svoju nevinost.

Samo me vrijeme može opravdati

pred Tobom.

Zato i ne vičem:

Nevina sam!

Ne nosim krivicu!

(premda se vika ponekad čini

jedinim izborom)

Ne vičem.

Puštam vrijeme da viče za mene.

Moja obrana broji 365 stranica

ljubavi

molitve

čežnje

ljubomore

sjete

sreće!

Čitaj to kao odvjetnik

tužilac i branitelj u isto vrijeme

ali odvjetnik istine i pravde.

Stojim bosim stopalima

u divljini sebe

ogoljena

usred prirode stvari

u moru svega što jesam.

Otvorila sam vrata i sad –

nema nazad.

Zaronila sam duboko

upala u vrtlog

uhvaćena snagom

preobrazbe

popila sam vodu s dlana i sad –

nema nazad.

Sada na dlanu držim

svu množinu onoga

što zatekoh

iza tih vrata

u toj kaplji

jednoj, jedinoj,

predragocjenoj

mojoj kaplji spoznaje iz koje –

nema nazad.

Primila sam dah usnama

u meni je,

oplahuje,

mami uzdah,

krijepi, umiruje,

zatravljuje,

svevremeni Dah Ljubavi

Duh Ljubavi

vodi me

Ljubavi,

dubokoj,

stvarnoj,

drugačijoj,

mojoj Ljubavi

koja je toliko bila dijelom mene

da nisam ni znala

da oduvijek postoji

da nisam ni znala da

jednom kad ju kušam,

dopustim, proživim –

nema nazad.

Ljubav prema Tebi

meni je

Ljubav prema sebi

jer

Ti voliš tako čisto

Tako uvjetno bezuvjetno.

Svrbi me stih pod kapkom

Opet Tvoj

Opet Ti

Da nisu sve moje pjesme Tvoje?

I one prije Tebe?

Da nisu sve ljubavne pjesme Tvoje?

I one prije mene?

Da nije sve Tvoje?

I nebo, i Mjesec, i valovi, školjke,

stijene i divlje zvijeri,

ledeni planinski vjetrovi,

da nije i zvijezda Danica,

visoki, gordi jablani,

četiri strane svijeta,

radosti, milosti, tajne,

zlatne ribice i pouke?

Da nije Tvoje sve?

Da nisi Ti sve?

Svima i (u) svemu,

ne samo (u) meni?!

Upadoh u jezero,

skliznuh.

Ne znam kako se to dogodilo,

samo me povuklo,

upilo me

i nađoh se usred,

u blistavoj dubini

koja jasno nebo odražava.

Stajala sam pored njega i

bila oprezna

mislila da dobro vidim

kraj zemlje

početak jezera

taj rub

na kojem sam bila

s kojeg sam promatrala

uživajući u boji,

bistrini, u svježini

zraka pored jezera.

Bila sam opuštena

pustila sam se

misli su nekamo otišle

tijelo je postalo lagano

postojanje svjesno

maštala sam

slobodna od misli

lakoćom osjećaja

gradila

trenutak

micala sam sve što je teško

s vage

i ostavljala samo

paperjaste, čiste,

esencije bivstvovanja

tu pored jezera

stojeći

na svojim dvjema nogama

s otvorenim zjenama

ispruženih dlanova

koji se odmaraju tik do bedara.

Tako nesvjesno svjesna,

upadoh u jezero,

skliznuh.

Ne znam kako se to dogodilo,

samo me povuklo,

upilo me

i nađoh se usred,

u blistavoj dubini.

I preplavi me zeleno

i zatravi me posve

posvuda zeleno

more zelenoga

u tom jezeru.

Kažeš, pričaj mi

a ja se ne usudim

ni pomisliti ni izreći

što osjećam srcem.

Pričaj mi, kažeš,

kao da vidiš

slike u mojoj glavi

pred kojima sama žmirim

u dubokome strahu

pred podizanjem vjeđa

pred prizorima

koje gledam

u srcu.

Hajde, ispričaj Ti meni

što vidiš da vidim

što osjećaš da osjećam

što znaš da znam

što misliš da ne znam

ispričaj, molim Te,

jer moram znati.

Sve to što ne znam,

moram saznati

da ne izdahnem u neznanim

prostorima moga srca.

Ova je pjesma samo Tvoja

nitko u nju ne stane

i ne može se posuditi

nikada, nikome!

niti za jedan stih

ni riječ iz stiha

ni misao iza riječi

ni osjećaj iza misli

ni bit, svrhu, smisao.

Ova je pjesma opasna

jer oduzima dah i daje ga

ostvaruje ritam disanja

s dahom i bez njega

istovremeno

izmjenično

u dubinu baca

tamo negdje

gdje daha i ne treba.

Gdje dah više nije život

gdje je više od života

ovog poznatog.

Jer ja ne znam

nije mi poznato

kada upadoh u te zjene

kako propadoh do srži

kamo putovah

prije potvrde

da sam unutra.

Vidim, ne treba mi karta,

ja sam karta

samo ne znam tko me ispisa

i kada mi dade te šifre

kojima prolazim gdje ranije

nitko nije;

kojima ostajem

koliko hoću

kada hoću

gdje hoću.

Ne znam

nije mi poznato

kako je moguće

živjet sa srcem

koje se otvara

na sasvim novu zapovijed

nekoga tko je

oduvijek unutra

zauvijek unutra

tko je dio srca

toliko nježan i prirodan

da se i ne odvaja

od toga srca

nego mu pripada

cjelovit i potpun u postojanju.

Nema zabune

Tvoj pečat

Tvoj potpis

jedinstven Ti

prosut po njoj u meni

po meni u njoj

u pjesmi

koja je

samo Tvoja

i ne može se posuditi

nikada

nikome

jer bila je već ovdje

prije nas

da nas dočeka

potpuno nespremne

za dubine kojima ćemo

lutati

zaljubljeni u nju

i u nas.

Zamišljam tugu.

Mora da je

ovako modra

ovako skliska

ovako rasuta.

Mora da se

sporo troši

brzo nakuplja

talog tuge.

Moguće je da

stvara ovisnost.

Zauzme, pa gospodari.

Nemoguće ju je mimoići

u Tvojim odajama,

nemoguće ju je

ostaviti tamo.

Prašnjav put

pod vrbama lahor

koraci se teško od ceste odvajaju

k’o ljubavnik od drage

(mučno) odmiču.

I hrabrost

i ludost

dobro će mi doći.

Usnula sam besan san,

s osjećajem Tebe,

s osjećajem nas.

Bez okusa, boje i mirisa,

bez oblika, osjeta

bilo koje vrste

osim osjećaja,

punog osjećaja

plesanja sa snom,

u snu,

besanom,

a opet tako

punom snoviđenja

neviđenih.

Nisam još otišla

tu sam

gledam Ti oči

i ushit u njima

kojim rastpaš

moje strahove

da nisam dovoljno dobra.

Nisam još zastala

prolazim smjelo

svim osjećanjima

koja zatekoh

u mom rođenom srcu.

Nisam se sabrala

ostadoh rasuta

pred Tvojim krilom

ostadoh željna

Tvoga krila

tada i tamo

premda sam

ovdje i sada

već viđena.

Imam osjećaj

da Te osjećam

sve više

previše

najviše Te osjećam;

i to

bez neke posebne prigode

nego

više kao način postojanja

sa stalnim osjećajem

Tebe

u sebi.

Nemam osjećaj

koliko točno

osjećaja za Tebe

imam.

Znam samo

da ih je mnogo

da su mi novi

da ih razvrstavam

posvuda ih nalazim

od svakud mi izviru

množe se, isprepliću

sa svime što sam

mislila da znam o Ljubavi.

Osjećam da osjećam

Ljubav u punini

strastvenu i hrabru.

Prilazim joj

iz različitih uglova

i dopuštam

da me povuče

kroz svoje damske prste.

Osjećam da ne osjećam

strah od gubitka

premda

sve više

previše

najviše

osjećam

da Te osjećam.

Kad si me noćas

poljubio u vrat

nisam mogla vjerovati

da to činiš tako tajno

baš noćas

baš danas

kad mi svi čestitaju

i ljube me javno

Ti se skrivaš

iza moga uha

i ljubiš me tajno

u vrat, po vratu

bespovratno

ostavljaš svoj pečat

na mojoj koži

i ja sada ne znam

kamo sa svim tim trncima

leptirićima, ježenjima

s vrata

koji nosim

svaki dan sa sobom

na kojemu je moja glava

u kojoj su moje misli

o Tvojim usnama

na mome vratu

nepovratno.