Medene

Tvoji su koraci predugi za malenu ulicu

u kojoj živim.

U daljini vidim Tvoj obris

ali, ne znam zašto,

ne ideš prema meni.

Zgodno je gledati

(iz malene ulice

iz mirne ulice)

naprijed gledati.

Ako poželiš doći

ja Te na temeljima mira

čekam.

Ovaj je dan

kao Tvoj odraz u ogledalu

Živim ga svjesno

Alisinim stopama

Da zna

Tvoj bi me racio

ričući osudio

prozvao, ogolio

Za sad sam sigurna

niti znaš da postojim

niti bi vjerovao da Ti kažu

Tko će Tebi reći

o mojim besanim noćima?

Zvijezde da ti šaljem?

Ti ne gledaš nebo.

Snove da Ti snivam?

Ti ne slušaš srce.

Riječi,

Tebi su sve suvišne,

prazne, lako ih zaboraviš.

(…)

A muzika?

Voliš muziku,

slova iza nota skrivena,

pismo u tonove presvučeno.

Molitva, melodija duše

molitva, strpljiva i snažna

moja će Te molitva pokoriti.

Ne mogu vjerovati da me ne voliš

ne zato što sam ja voljiva

nego zato što

imam srce u koje staneš cijeli

uspravan, staneš u moje srce.

Sve Tvoje riječi pamtim.

Za nove, koje još ne govoriš,

imam puno mjesta.

Sad sam već puna sjete

ne zato što me ne čuješ

nego zato što

ne mogu vjerovati

da puštaš vrijeme prolaziti

bez naših zagrljaja.

U ovoj pjesmi Tebe nema

stihovi po prvi put ne nose Tvoje ime.

Ne čekaj ih noćas, neće doći

jer ne pišem pjesmu o Tebi

jer želim pjesmu u kojoj za Tebe nema

ni slova ni retka.

Polako slažem misli

bez svjetla Tvog lika.

Žao mi je, u trajanju jedne pjesme

odričem se svake misli na Tebe.

Nije da Te ne volim

nije da zaboravljam.

Samo, noćas

dok vječnosti kradem srž sebe

Ti ovdje si stranac.

Preboli!

Nisam Te ni spomenula.

Moji se dani događaju

predaleko od Tvojih.

Sati u kojima nismo zajedno

vrte se brzo i snažno.

Na suprotnim stranama

dišemo i živimo.

Ceste što su pod nama

ne vežu nam korake.

Ipak,

ja se osvrćem,

ja usporavam, požurujem,

promišljam smjerove,

nagađam sudbinu.

Kad uprem pogled nebu

sjetim se

ono je krov

i Tebi i meni.

Proljeće se igra Tvojim

mirisima

namjerno

prkosi

podmeće sjetu.

Zaobiđi okolišanja

budi nemilosrdan

i reci:

Koliko me voliš?

Zamišljam Tvoje usne

dok govoriš

i zrak oko njih

i zrak u njima

i oblik usana

i boju.

Zamišljam svoje prste

na Tvojim usnama

dok govoriš

i toplinu pod njima

i struju zraka

kojom miluješ

moje jagodice

dok govoriš

i osjet nabora kože

kao reljefne mape

kao tajne karte

do otoka s blagom

orobljenim, gusarskim.

Izmišljam razloge

da Ti prešutim

što sve zamišljam

dok Ti govoriš

Izmišljam priče

koje ponudim

kad me upitaš

o čemu razmišljam

dok Ti govoriš.

Onaj trenutak

u tvome oku

kada me želiš

a ne smiješ

toliko je svet

toliki je hram

tako se razlije

mojom dušom

i postane moj

kao da nikada

i nije bio Tvoj

kao da oduvijek

kao da zauvijek

pripada meni

kao da na njega

imam pravo

prije no što je

uopće post(oj)ao.

Znam da si osjetio

poljubac koji Ti poslah

upravo sada.

Znam da si dodirnuo obraz

lagano, prstima

i znam da si mi ga,

još ljubavnijeg,

nazad poslao.

Dodirni i čelo

pa oči

dodirni ramena

i grudi

dodirni što želiš

pokaži mi

doletjet će

moji poljupci

gdje god poželiš,

koliko god poželiš,

doći će

istim putem

kao i onaj prvi,

istom nježnošću.

Rukama me držiš,

svaki dan.

Na dlanu sam Ti,

toplom, čvrstom.

Obožavam Tvoje dlanove,

tople, čvrste.

Obožavam tako lebdjeti nad njima

kao hologram.

U Tvojim dlanovima

moje je srce

a ja se ne bojim

uopće

ničega se ne bojim

ni malo

u Tvojim dlanovima

posve sam sigurna

da sam sigurna

preobožavana.

Taj osjećaj

obožavam

baš takav, čist kao suza

poznat, predobro poznat

jer

tako

baš tako

s tisuću detalja

tako ja volim sebe

točno tako

kako me Ti voliš.

Kad dotaknem

srce dlanom

i pogledam

pri tom nebo,

jasno mi je da

iskra kojom kuca

dolazi odozgo,

da je jednadžba moje duše –

Blizu Sunca – blizu srca.

Mene uvijek vodi Zapadu.

Zato tragam za zalascima

zato ih hvatam pogledom

i dušom

i slažem ih

iza oka negdje

spremam

razvrstavam

zajedno s čežnjom

sa strašću kojom gore

sa slatkastim mirisom

i poznatom mekoćom zraka

koje nose ti sutoni;

zajedno s tajnovitošću

sa slobodom

istom onom s kojom se

zagledam u Tvoje oči

i odjednom

u trenutku shvatim

da su nekim čudom

svi do jednoga

sa svim svojim pričama

već nekako

iza Tvoga oka

skriveni.

Veo tišine

i dah koji ga miluje.

Tijela u prostoru

i vremenu zatečena.

U oku je sve.

Ne usudim se skrenuti pogled.

U Tvome je oku sve ovo

što slijedi

oduvijek.

Stojiš nasuprot meni.

Pod Tvojim je nogama Svemir

ispod Svemira Ocean

pa još jedan Svemir

pa Ocean

pa Svemir

Ocean

Svemir

Ocean Svemira.

Ne usudim se pomaknuti

ne usudim se disati.

Što sada da se vjetar poigra i

otpuhne ovaj

Vječnost cijelu žuđeni Trenutak

poput paučinastih sjemenki maslačka.

Ne mičem, ne dišem,

a življa nego ikada.

Čitavo se Biće izvija u zadanim

granicama tijela

kojim te primam

prije dodira, prije pokreta,

prije traga

koji ću na Tvojoj koži ostaviti.

Topla mi suza

klizne toplim obrazom

kao puteljak

od mog srca Tvome.

Tvoja krene, jednako brza,

slutim tek, jednako topla.

Vrelina me omamljuje i

moja snaga

polako, zrakom, lebdi Tebi

nekim nevidljivim mostom koji

oduvijek postoji među nama,

ali mu tek sada znamo svrhu.

Kliznem pred Tvoja stopala

sklupčam Ti se pod nogama

rukama grlim Ti koljena

i ljubim Ti bedra

pa pupak, dlanove…

„Marina“, prhne s Tvojih

usana šapat

i sleti kao ptica

na praznu postelju.

Sletjevši, podiže u zrak

milijun zrnaca

Zvjezdane Prašine

s Tvoga jastuka

svako zrnce za jednu

usamljenu noć bez mene

u nebrojenim minutama

koje su za nama.

Tvoji prsti u mojoj kosi

Tvoj dah u školjci moga uha

moj vrat na Tvojim grudima

moje grudi u Tvojim dlanovima.

Tvoja kosa na mome struku.

Ja, svuda po Tebi.

Ti, posve u meni.

Mi, isprepleteni, zarobljeni

slatkim zagrljajem.

Svuda oko nas

slatkasti miris želje

neutažive, žive, goruće.

Ona istovremeno hladi i peče

miluje i stišće nam grudi

u pokušaju izlaska

kroz usne vatrom ispečene

kroz uzdah

noćnim zrakom prolomljen.

U divljem plesu rosa se

igra na vreloj koži

i crta neku tajnu mapu

ostavljajući pečat zanosa

u pokretimu vrhunca

na koji se popesmo.

S tog se vrhunca prvi put

istinski pogledasmo

i na kraju spoznasmo

da kraj ne postoji

da je on početak

da su duše načele novu priču

u milini zagrljaja

kojim smo ujedinili sve ikada

izrečeno i nedorečeno.

Ah, slatko lice Raja nas osvijetli.

jednom jedinom munjom

na pretamnom nebu

koja nam se otkri

u okviru Tvoga prozora

što gleda u grad, u svijet,

u nešto

što je tek pred nama.

Čini mi se…

nije ovo bio plan.

Trebali smo se voljeti.

Prvo, tajno voljeti –

uz značajne poglede

i slučajne dodire

gustom čežnjom začinjene;

uz očite znakove

pažljivo dozirane

i bezbrižno u priču slagane;

tajna, nada,

mašta, sumnja.

Zatim, naglas voljeti –

uz hrabro priznanje

u strepnji šapnuto

slanim suzama škropljeno;

uz duboki zagrljaj

lanac istine

susret u stapanju duša;

mudrost, svjetlo,

smisao, ljubav.

I napokon, zauvijek voljeti –

u stalnoj borbi

za život

bezbrižna šetnja

u vječnost;

mir, početak, san…

Tvoje oči

Kaspijsko jezero

bistre

od nježne dobrote

blistaju.

Svijet je u Tvojim očima

Bože moj

cijeli svijet

i ja.

Zaronim li

nestat ću

(u vrtlogu vječnosti).

Odvratim li pogled

nestat ću

(nepovratno nestati).

Kose su nam isprepletene;

dok ležimo

s nama leže

dvije nijanse smeđe

i stapaju se

slijevaju

ramenima

mirišu na naše jastuke

ili naši jastuci

mirišu na naše kose.

Iznenadna koliko i čista

bezvremenska, ljupka

maštajuća, mila

i jako, jako, jako

nježna ljubav

do mog srca stiže večeras.

Okrijepi ga, koliko i zateče

svojom jezerskom bistrinom

i obećanjem

da je smisao

izvan svih smislova

obuhvaćenih umom

i unutar svih smislova

zarobljenih srcem.

Smisao. Srce. Srce. Smisao.

I tako u krug.

Što ako sam

u Tvome krilu

sada.

Što ako sam sklupčana

u Tvome naručju

kao latice ruže

u zelenim listovima pupoljka.

Što ako me sada

ljubiš u kosu

i rukom prolaziš

po mojim leđima

od vrata do struka

i što ako Tvoja ruka

topla, otvorenog dlana

miruje na mome struku

dok me privijaš

na svoje grudi

dok Ti srce kuca

ritam naše priče.

Što ako

u Tvome krilu

sklupčana

sada mirujem

kao pupoljak

mirisne ruže.

Svakom mišlju na Tebe

Ljubim Te

Ne trebam usana

Da Te ljubim

Ni mojih

Ni Tvojih

Samo srca

Trebam

Moga

I misli moje

Koja iz njega

Leti Tebi

I ljubi

Tebe

U usne

Meke

Mojim mekim usnama

Ta moja misao

Mogu se samo

diviti Tvojoj Ljubavi

britkoj, slatkoj

plavkasto-ljubičanstvenoj

postojano snažnoj

Ljubavi.

Mogu se u Tvoje srce

sasvim izbliza zagledati

i promatrati tu Tvoju

Čudesnu Ljubav

i mogu joj se

s čuđenjem diviti.

Mogu i stati u Tvoje srce

pa ga iznutra proučiti.

Mogu prijeći svojim dlanom

po njegovim stijenkama

i opipati sve te osjećaje

iznutra, izbliza.

Mogu i vršcima prstiju z(a)grabiti

malo tih osjećaja

i s vrha svojih jagodica

kušati Tvoje osjećaje

mirisati dok ih gutam

dok postaju dijelom mene.

Mogu pretpostaviti

miris, okus, opip, doživljaj

Rajskog vrta

otkad sam u Tvome srcu

i otkad svijet promatram

tako srcoliko

iznutra prema van.