Pathosične

Noćas su moje oči

za Nebo prikovane.

Stihovi pljušte po papiru

k’o dugo žuđena kiša.

Sa strahom pratim te oblake

što nad mojom glavom se pružaju

i sipaju blagoslov traženi

rađajuć’ radost i nadu.

Kojim su vjetrom doneseni

iz kojeg smjera, kamo putuju

i kako ih ponovo dozvati

kad napetost nova nastane

kad svježinu što u njima stanuje

uguše novi nemiri?

Vrijeme

čiji bolni jecaj slušam

vrijeme

što iz vječnosti se rađa

odgovore nosi.

Tražim mjesto gdje Te nema

jer nemoguće je da si svuda

u zemlji, u zraku, u vodi, u vatri

Ti, kao da si san i privid.

Gdje ću se skriti, kamo bježat’?

Šume su guste kosa Tvoja.

Hladne su rijeke Tvoji dlanovi.

Čisto je nebo čelo Tvoje.

Planine gorde ramena Ti.

Ja sam tek jedan list jedne krošnje,

nemirni vrtlog te strašne rijeke,

malena ptica na prostranom nebu,

tek zrno zemlje u planini zrna.

I zato trčim, posrćem, padam,

tražeći skrovište na ovoj Zemlji;

komadić zbilje, komadić svemira

gdje Ti nećeš biti sve

gdje sve neće biti Ti.

Ovih su dana jutra nekako mračna

i Sunce ne izlazi više

a ja lutam svijetom k’o sjena

bez koraka, bez pokreta, bez volje…

Ovih su dana noći nekako hladne

i ne jave kada će doći

već padaju na moje srce

i puštaju neka se smrzne

bez borbe, bez snage, bez želje…

Ovih su dana magle nekako guste

pa svjetlo ne prolazi nigdje

a ja pišem pjesme u mraku

bez stihova, bez riječi, bez znanja…

Ovih je dana jesen nekako teška

i pitam se vrijedi li dalje

tražiti svjetlo u tami

očiju spuštenih vjeđa

bez ljubavi, bez nade, bez Tebe.

Na rubu sna.

Dugo nisam razumjela što to znači.

U knjigama,

u pjesmama…

nisam mogla domisliti

smisao (značaj)

toga ruba.

Tvoji prsti u mojoj kosi

u borbi za neki

nestašni žuti listić

dočaraše mi

taj izraz

osjećajem

na rubu sna.

U svojim suzama gušim

ljubav prema Tebi

kao da ću time spriječiti

da me preplavi

ta ljubav prema Tebi

s kojom ne znam što bih.

Mijenjam plavo nebo

nebo plavo nad mojom glavom

za Tvoje smeđe oči.

Mijenjam valove pjenaste

slatke i slane, rasplesane

za Tvoje usne ledene.

Mijenjam i muziku laganu

tople i sjetne tonove

za jedan dugi zagrljaj

i visoke crne borove

svježe i mirisne iglice

za Tvoje korake čvrste

i jato sitnih lastavica

prosutih pod vrelim suncem

za suze zjenica Tvojih.

Jutro blistavo

za Tvoj zaljubljeni osmijeh.

Vatru za misao na mene.

Planinu za riječ.

Mijenjam strah i tjeskobu

za nadu da me voliš.

Putujem noćas hrabro ali tiho

do Tvojih zatvorenih vjeđa

do Tvojih usnulih dlanova

usana, čiji okus tek naslućujem

snova, u kojima silno želim biti.

Ti i ne slutiš

spavaš mirno

daleko od mene

noć Ti broji sate spokoja.

Kako ću postići

misli da Ti zarobim

kad miris zore oči Tvoje otvori?

U zrakama sunca

moj lik da ugledaš?

Da Ti sa usana

kapne moje ime?

Eh, da je meni

crnim Te vinom napiti

Dionizovim vinom

onim što istinu mami

iz srca na slobodu.

Pa da Ti gledam usne

dok preko njih se valja

rasuto more misli

koje tek slutih

iza zavjesa

Tvojih tamnih očiju.

Da mi je točiti

u Tvoju čašu

iz svoga krčaga

u grlo Tvoje.

Ne bih Ti žalila

prosutih kapi

ne bih Ti brojila

ispijena dna.

Istinu iz vina žudim

crvenu, mirisnu, bistru.

Istinu preda me proli

slatku il’ slanu

ne biram, tražim.

Meni su Tvoje usne

moje usne

premda –

ne znam im okus.

Ne znam kakvoga su mirisa

Tvoje usne

premda su moje.

Meni su Tvoji poljupci

moji poljupci.

Toplo mi je od Tvojih poljubaca.

Dok s Tvojih usana silaze,

znam da su moji

i dok me dotiču

znam da su moji

premda su snoviđenja

i putuju do mene

kao snoviđenja

i takvi mi na usne slijeću –

moji su.

Po nježnosti, po snazi,

po dužini trajanja

i dužini osjećaja

koji za sobom ostavljaju

ja ih prepoznajem.

Znam, osjećam i prihvaćam

Tvoj okus, Tvoj miris

koji mi je već u krvi

već je u mojim venama

već je veći od srca

kojim se prelijeva.

Tko si Ti?

Guta me vir toga pitanja.

Ne vidim Te

ne poznajem Te

ne nalazim Te

a žudim

vječno.

Sve prolazi, sve nestaje

sve se gubi

samo je žudnja za Tobom (tko si?)

besmrtna.

živo Te žudim

željno Te žudim

žarko Te žudim

za Tobom

žudujem

Kako se umire

tisućiti put?

Kako se oplakuje

posljednja žrtva

s kojom nestaje smisao

svega započetog?

Do sada

znadoh

dalje

ne znam

biti riba

a ljubiti mrežu.

Bože moj,

znam da se nikada ne događa

ali…

ti si se zabunio.

Moja krhka pleća

krckaju pod ovim križem.

Bože,

znam da se ne smije reći

ali…

ti si pogriješio.

Težina ovog tereta

namijenjena je nekom hrabrom,

Bože, ja drhtim;

nekom odvažnom,

ja cvilim,

nekom jakom,

ja posrćem, padam.

Bože moj,

znam da je opasno moliti

ali…

razmisli još jednom

…

pregrubo se snovi lome

presporo zarastaju rane;

usne – suhe od neljubavi

ruke – venu bez zagrljaja

oči – bespomoćno traže most.

Gdje je rebro s kojeg se odlomih?!

Gdje je Čovjek?!

Gospode, pohitaj!

Moja se čežnja pretvara u očaj.

Nije meni

što me više ne voliš

već je meni

što to traje

dugo

dugo

predugo

Put do Tebe

nisam bila spremna

krčiti

dugo.

Sad

kad je to jedini put

sram me priznati

da sam pogriješila.

Dlanom Ti prelazim

po prstima

Tvoje bilo kuca

mojom crtom života.

Slušam ga…

Pratim ga…

Hvatam ga…

Dlanom

ispruženim

toplim

željnim Tvoga ritma.

Osluškujem

kucaj srca

koje me obožava

koje obožavam

koje je dom

gdje pripadam.

Naslućujem

ritam Tvoga srca

koji crta

kartu moga srca

na mome dlanu

ispruženom

toplom

željnom

Tvoga ritma

na dlanu.

Ljubila bih Te

sada, upravo sada

Ne bih čekala

s tim

jer ne mogu čekati

s tim

da Te ljubim

sada, upravo sada.

Zatvaram svoje oči

da bih vidjela Tvoje.

Gledam Tvoje lice

svojim zatvorenim očima.

Pomno Te promatram –

onako kako znam

da voliš

biti promatran

mojim očima.

Zatvorene oči

otvoreno srce

i jedan poljubac u zraku

u trudovima

rađa mnoštvo poljubaca

polaganih

moćnih

čvrstih

mojih i Tvojih

Tvojih i mojih

naših toplih poljubaca.

Tko tu koga ljubi?

Poljupci nas ili mi poljupce?

Tko tu kome laže?

Zatvorenih očiju

otvorena srca.

Tko tu koga voli?

Sada, upravo sada.