Proročanske

Bože moj

svijeća gori

plamen troši vrijeme

moje

Tvoje luta

vrijeme

našim životima

Kad te upitam

misliš li da

ćemo stići

vrijeme

reći ćeš

ne

ne mislim

Nad Tvojim krovom

nebo je plavlje.

Kunem se.

Kad šetam Tvojom dugom ulicom

nebo mi šapće

gdje si.

Naučim li

pratiti znakove neba

uvijek ću znati

gdje si

kada si

jesi li

promijenio krov.

Kad bi ovo bila pjesma o Tebi

napisala bih da

Ti zasigurno ljubiš snažno

meko i nježno, predano

da si dalek i blizak u isto vrijeme

da su Ti dlanovi otvoreni prema nebu

dok hodaš uskim prolazima

razmeđa jave i sna.

Rekla bih da čezneš i žudiš

postojano i sanjarski

k’o sokol u letu nad ravnicama

da Ti je koža karta Svemira

da njome grliš kao da se rastaješ

svaki put, kao da odlaziš zauvijek.

Rekla bih da pamtiš sitnice

i skupljaš ih iza oka

u jednu šarenu kutijicu

punu sitnica kao začina.

Kad bi ovo bila pjesma o Tebi

u njoj bi sve vrilo od lipanjskih sjȇnā

u čamcima na rijeci

sve bi vrvilo ribama u igri

na površini vode

i bilo bi bezglasno, sanjivo, prozračno, tiho.

Kad bi ovo bila pjesma o Tebi

poželjela bih Ti ju čitati

u smiraj nekog ponedjeljka

dok je zrak mekan

i ispod Tvog nabranog nosa

pleše neka travka med usnama

koje šute i smiješe se

zadovoljno i uzbuđeno

čekajući svaki novi stih.

Srećom, nije ovo pjesma o Tebi.

Ovo je pjesma o pjesmi

koja bi mogla biti pjesma

o Tebi.

Od plamena

ugarak

Od srca

toplina

Od čežnje

sjeta

Od boli

rana

Od suza

sol

od ljubavi

nada

…

ostade

Postoji put do nas

samo što je strm, stjenovit,

šipražan, maglovit, nesiguran,

trnovit, bolan put.

Postoji čak i karta za taj put

samo što je skrivena, stara, nejasna,

šifrirana, zgužvana, nedovršena…

Postoji možda i volja za taj put

samo što je slaba, krhka, nestalna,

usamljena u Pandorinoj kutiji.

Jednom, kad odlučiš,

na taj put možeš isključivo bez prtljage,

sam, gol golcat

s dušom u prvim redovima.

Jednom ću u Tvome krilu

spokojno puštati vrijeme

Ti ćeš me grliti

znam Te

suzdržano i snažno.

Pričat ću:

svijet se lomio

do ovog trenutka raja

Ti ćeš se smijati

znam te

primirje Tvoj potpis nosi.

Dok budem zbrajala grijehe

riječima nećeš me štedjet’

al’ dlanom s lica ću moći

listati Tvoje srce

znam te

zato i čekam

do jednom…

Želim se prosuti po Tebi

kao voda

i želim ležati po Tebi

kao voda.

Želim se nakupiti po Tebi

kao voda

u Tvome pupku, u Tvojim dlanovima,

na Tvome vratu i na Tvojim usnama

želim biti otočić vode

koji Te miluje

i tu je i svjetluca

u Tvome pupku, u Tvojim dlanovima,

na Tvome vratu i na Tvojim usnama

želim ležati, i kopniti, i biti

i u Tebe se želim upiti

i postati dijelom Tvoje vode

(ja i moja voda).

Prosuta i posuta tako

želim u Tebe potonuti.

Ti bi u moje krilo noćas

Osjećam Te

Ti bi na mojim dlanovima usnuo.

Ti bi moj miris

Moju kosu, moje usne

Zvuk moga glasa

Ti bi moje zjenice

Moje bi Ti riječi

ramena, moj struk

moj vrat

i moje obraze bi Ti.

Ti bi moj dah i moj bi Ti smijeh.

Ti bi mene.

Odavna osjetih,

Ti pripadaš nježnom ženskom krilu.

Ni u najluđim snovima ne slutih

To krilo je upravo moje.

Ako se zaletim iz ove sjete

pa ravno preko čežnje

kroz san i čekanje

maštom

pred Tvoje noge

padnem…

Hoćeš li spustiti dlan na moje rame?

Hoćeš li zastati, pitati, znati

da me ruši glad

za istinom?

Mora postojati Tvoja verzija

ove priče

i nije pravedno da ju ne znam,

da ju ne čujem,

da ju moram samo predpodstavljati.

Nije pravedno da ova priča

bude predstavljena

samo mojim riječima.

Dok ja spavam

Ti im ispričaj.

Dok su mi oči zatvorene

i usne dok mi miruju

pričaj im dok ja ne čujem.

Jer znam da znaš.

Čitaš u svakom mom pokretu

izgovorenoj, napisanoj, prešućenoj riječi.

Moj je život list papira

ispisan našom pričom.

Ne mogu se sjetiti

kada je nastala

ali znam točno

kad sam Ti pričala

nisi ju slušao

prvi put.

Zar Ljubav da nas

podijeli?

Ljubav?

Ni laž

ni prevara

ni osveta

ni pohlepa

ni nemar

niti išta drugo

do Ljubavi

u koju prstom upirasmo

dok ona nas ne odabra.

Nismo znali

da nismo budni.

U mnoštvu lica tražim Te,

razabirem glas Tvoj u žamoru,

u bujici riječi govor Tvoj pratim,

iz vreve i buke čupam Te snagom mašte.

Vidim, prolaziš između ljudi,

stiskom ruke pozdravljaš me.

Dalek, miran, odmjeren.

Nemoguće je znati što Ti misliš.

Kratak, prekratak razgovor,

gušen galamom oko nas.

Odlaziš, a ja ostajem.

To nam se ne bi smjelo događati.

Nikada! Ni iz kojih razloga.

Samo Čovjek, kažeš?

Samo si Čovjek?

Pa se onda razumije

da ćeš posustati

da ćeš griješiti

posrtati, padati, puzati

jesti zemlju dižući se

i ustravljeno gledati

kako

bespomoćan

opet padaš –

o, Samo Čovječe.

Sve što ti je dano

odmah je i oduzeto

strahom od gubitka

izvjesnošću kraja

koji te briše s prašnjavog puta

i zauvijek zaboravlja

s dokazom zaborava

u izlascima i zalascima

Sunca zlatnoga

koje s tobom

pod svojom zrakom

ili bez tebe

sigurno prati nebeski put

bez tebe kao i s tobom

i čudesnom preciznošću kroji vrijeme

zemaljske bajke

(…) bez konkretnog dokaza

o onoj obećanoj, nebeskoj.

Kako, Samo Čovječe,

ti to sebe vidiš?

samotnim i sramotnim

zbog čovještva koje je

toliko zahtjevno i bodljikavo

toliko teško i teretno

sa sviješću, s tijelom,

s emocijom, sa željom,

s čežnjom

zadovoljenja svega

što se zadovoljiti ne može

što se zadovoljiti ne smije

jer, tako je stvoreno, tako krojeno

zamišljeno je baš baš tako

kao nesvršeno

i u nesvršensti svojoj nesavršeno.

A u nesavršenosti k’o naručeno

za strogi, hladni sud i prosud

dobrodušnih promatrača

s oblaka što prstom prijeteći

poučavaju kako ukrotiti

konja kojeg sami nisu jahali.

Zato taj konj tebe baca iz sedla

o, Samo Čovječe,

s tobom se nadmeće i bori

za moć i prevlast

nadmoćniji, obučen za trku.

On Bogove ne bi ni pustio da uzjašu

presveti su.

Vragove bi isto obišao

preopasni su.

Zvijerima ne bi dao blizu,

u nesvijesti su…

Jedino ti, Samo Čovječe

moraš zajahati bez pitanja

jurcati na propinjućem vrancu

brzim stazama

biti zbačen i polomljen

bez najave, bez uputa

bez sebe, Samo Čovječe

otići nakon iscrpljujuće utrke

u nepoznato.

Samo Čovjek, kažeš?

Kako: Samo Čovjek?

Kad je to najveće

što možeš biti

najteže što možeš biti

najstvarnije i najsirovije

biti kao čovjek –

najiskonskije biti i bivstvovati

u bitku od Bogova krojenom

po njihovoj svetoj mjeri

za Samo Čovjeka

bez aureole.

Samo Čovjek, kažeš?

Kako: Samo Čovjek?

Kad je to najslađe

što možeš biti

u igrokazu postavljenom

da te kuša i propituje

iznenadnim ulogama

nenadanim zapletima

nemogućim raspletima

petlje za koju Samo Čovjek

petlju može imati.

Hrabro, Samo Čovječe

odvažno, srčano

u sve što je pred nama –

u Ljubav, u čežnju,

u nedostajanje, u sanjarenje,

u inat svemu što je protiv nas,

usprkos svemu što je za nas

stvoreno kao da

drugačije ne može biti.

A može, može, ako se samo malo

povremeno posrne

pod teretom savršenstva

i ako se prizna da si

eto, u svojoj nesavršenosti

tek ponekad

Samo Čovjek.

Kad jednom ostanemo

stvarno sami

izgubit ću se

vidim to

već sada –

premda smo i dalje

u bujici

u vrevi ljudi

pod budnim okom

stvarnosti –

ja mogu osjetiti

svoju izgubljenost

kad jednom budemo

stvarno sami.

Jednom kad negdje ostanemo sami

ja ću se stvarno izgubiti

roneći tom našom samoćom

zanesena.

I kad nam se pogledi sretnu

u toj samoći

samo našoj

znat ćemo tada

koliko stvarno

teška i laka

jedna samoća

može biti.

Jednom, kad stvarno

ostanemo sami

Ti ćeš dobro znati

da možeš sve

što poželiš

i da Ti je sve

željeno

tada

na dlanu samoće

pruženo.

Kad jednom konačno

Ti i ja

ostanemo stvarno sami

moja će se nježnost

slobodna

razliti zrakom;

moja će Te Duša

lagana

tihim drhtajem

dodirnuti duboko

onako, isprva izdaleka

preko srušenih zidova –

i usred ruševina

plaho čekati

Tvoj korak naprijed

Tvoj čvrsti dodir

Tvoj prelazak

u sasvim našu

novu samoću

koja samo iz ruševina

može nastati.