(Samo)ranjavajuće

Pregusta čežnja

teško prolazi kroz

srce

polako

zapinje

Bojim se, ljudi će vidjeti,

stalno kipim čežnjom

Bojim se, Ti nećeš vidjeti,

ni čežnju ni mene

nećeš primijetiti

Strpljivo brišem vosak

s vrška koplja

jer u ovoj borbi za Tebe

proliveno je more voska;

a sad pravim mjesta

novom, svježem

jer još ti nije dosta

borbe i stradavanja

gledanja preko vrška koplja.

Tvoje je oružje puno opasnije

hladnoća, ravnodušnost,

nemar, zaborav.

Iz moje vatre kaplje vosak.

Svijeća

Molitva

kap kap

Neki oblik mora nastati.

Stojim pred zaključanim vratima

visokim

širokim

čeličnim vratima.

Koju ja ludu vjeru moram imati

da uvijek iznova

pritišćem tu kvaku

i guram u nadi

da će popustiti.

Odmorit ću čelo na hladnom čeliku

za trenutak…

a onda ponovo

posegnuti, krenuti

kao da je normalno

da si ovoga puta otključao.

Za osmijeh

samo dlan u dlanu

i ta slatka čežnja

kojom čeznem

za Tvojom čežnjom

kojom zalijevam

još svoje čežnje

kojoj dodajem

još malo čežnje

i onda tragam

za samim početkom

čežnje

moje

koja se u klupko splela

s Tvojom

i tražim joj početak

jer je najslađi

i tražim joj kraj

jer je kraj

početak

čežnje

za nama

u šetnji

u suton

s rukom u ruci.

Prijatelju,

pomisliš li kadgod

na smokvu u mom dvoru

na ružu pred balkonom

eh, da mi je znati.

Sjetiš li se

okusa radosti

u noćima, jutrima

satima iz vremena

koje nas je vezalo.

Zaustiš li kadgod

slovo moga imena

kao zrno istine

dokaz izumrlog.

Prijatelju, dragi prijatelju,

pomisli

sjeti se

zausti

pa ne moram ni znati.

Ti pomičeš Istok

Istok te prati

bez pogovora

šeta nemoćan.

Što da onda ja?!

spram Sunca

velikog i moćnog

ja da se inatim?!

Volim Tvoje ruke

izgledaju

kao da posežu

za istinom.

Nosiš ih

kao dvije zastave.

Dok govoriš

Tvoje riječi

blistaju u zraku.

Ja Te slušam

pomalo razumijem

gledam Ti lice

uzvraćam misli

slažem tu priču

ali, svejednako

mislim na ruke

na dodir

koji još ne poznajem.

Nisi se Ti zaljubio u mene,

ja sam Te zaljubila,

to je bila moja odluka,

nema veze s Tobom.

Ja sam isplela tu mrežu

od zaljubljenosti i

prostrla ju preda Te,

Ti si samo ušetao,

vrlo spremno.

Jedva si dočekao tu mrežu,

dobrovoljno si se ulovio,

ali mreža je moja,

koraci su Tvoji,

odluka je naša

da ostanemo u toj mreži

u kojoj nam nije mrsko

biti robovima

zaljubljenosti

u nevidljivoj mreži

koja nas najsnažnije čuva

od svega

izvan mreže.

Plaši me dubina srca

moga

i ta potreba

stalna, nepresušna,

slatka, sveprisutna,

da sam uvijek

blizu

Tvoga srca

da sam dio njega.

Da sam dio Tebe

jer si dio mene

jer si mi podijelio srce

jer si ga dijeleći umnožio

i stvorio novo

meni novo

koje ne (pre)poznjem

i tek ga upoznajem

i plaši me ta dubina

baš ta nova dubina

obojena Tobom

dubina moga srca.

Najviše volim

kad Ti oči zablistaju

prije sna.

Kao da me ostavljaš

bez pozdrava nestaješ

obožavan.

Taj osjećaj

djetinjeg straha

moj je opijum.

S Tvoga prozora

snop svjetla.

Zvijezde nad ovim krovovima

sjajem mu nisu ravne.

A ja…

ja ne znam

što me više tišti:

noć? zvijezde? Ti?

Zabavljam se mišlju:

Što li radiš?

Što se to u svemiru

mora zbiti

da se Tvoji koraci

upute mome prozoru

s ovom istom mišlju?

Mogu Te voljeti i bez Tebe.

Nije nužno da

budeš prisutan

u našoj priči.

Mogu sama

gomilati, slagati

rušiti osjećaje

bez Tvoga znanja

voljevati

bez Tvoga znanja

ljubiti, moliti

sanjati, bježati

plakati

ostajati sama.

Kako me gledaš…

čezntutljivo, čudesno

ljubavno

žedno i željno

prisno

upadam Ti u zjene

otvoren si posve

srce Ti preskoči

k meni

i kuca u mojim grudima

dok me gledaš.

Kako me upijaš…

piješ me

kao vino

slatko, svježe vino

uživaš

u boji, u mirisu

u okusu mene

na svom nepcu

kojim me kušaš

kao znalac

radujući se

svemu što slijedi

prije gutljaja

za vrijeme gutljaja

nakon gutljaja.

Kako me želiš…

postojano, snažno

za zauvijek

kao oduvijek

da postoji

ta iskra

želje

na Tvojim usnama

kao oduvijek

da blista Ti licem

kojim proučavaš moje

do detalja

najsitnijih;

do trenutka

susreta pogleda

kada Ti želja

prođe čelom.

Kako me sanjaš…

posve nečujno

krojiš te snove

i slažeš ih u kolaž

sve između svjetova

sve onkraj zbilje

a opet tu

u sadašnjosti

opipljivoj i stvarnoj

sanjaš me

sanjaš nas

i budan živiš

te snove

kojima me nosiš

i predaješ

svjetovima novim

od snoviđenja satkanim.

Kako me čekaš…

kao Sunce rosu

svakoga jutra

kao nebo Mjesec

svake večeri

kao vojnik pismo

svakog trena

bez predaha

me čekaš

pijan

od pomisli na susret

omamljen

mišlju na mene

kao opijumom

kojemu se prepuštaš

svjesno, namjerno

predaješ se čitav.

Kako me grliš…

nježno, a čvrsto

zaljubljeno

odano i blisko

grliš me toplo

grliš meko

kao da si me tek pronašao

i kao da me gubiš

stopiš se sa mnom

nestaješ u meni

cijelim me tijelom primiš

uroniš u moje biće

upijaš moje mirise

duša ti padne

na moj dlan

i ostane tamo

sve dok me grliš

kao ptica nebo

svojim rukama me grliš

kao da će Nebo pasti

ako mene pustiš

iz Tvoga zagrljaja.

Kako me voliš…

očima, usnama, rukama

pogledom, dahom, dodirom.

Voliš me dok pričaš

dok Te drugi slušaju;

voliš me kada si sam

dok gledaš zalazak.

Kada otvoiš oči

Ti me voliš;

kada ih zatvaraš

još si svjesniji Ljubavi

pripadnosti meni.

Voliš me

odjednom

naglo

pa postupno

voliš strpljivo

do granice

pa preko mjere

predano, ozbiljno

voliš me zapravo

voliš me stalno

voliš kao dijete

do kraja

i preko kraja

voliš me po licu

i po rukama

cijelim me tijelom

voliš po tijelu

i dušom po duši.

Ta spoznaja

da postojim

uvijek

u Tvome oku

melem je.

Ta misao da

ronim

uvijek

tvojim mislima

melem je.

Sigurnost

da smo zajedno

u samoći i u vrevama

u miru i u bukama

ujutro i uvečer

sve je to melem.

Tvoj pogled

na mom obrazu.

Ruka u ruci.

Tvoj glas i Tvoje priče,

šutnja i prisustvo,

iščekivanje susreta,

vrijeme s Tobom,

proživljavanje doživljenoga –

sve je to melem

melem na ranu

da još nikad nismo

bili onako

kako želimo biti.

Koža o kožu

lagano, oprezno

klizi poljubac vratom.

Uzdah na uzdah

slaže se zrak

nestajući

među nama.

Gdje smo to?

Sami i svoji.

Tko smo to?

Odjednom novi

a oduvijek baš takvi

za zauvijek.

Pogled u pogledu

vidi sve već viđeno

upravo sada

u mekoći vremena

u mekoći prostora

mekoći postojanja.

Sve nesta

tim jednim dodirom

kože o kožu.

Tim jednim uzdahom

mirisne želje

jednim pravim pogledom

prvim i posljednjim

sve se izgubi

obrisa, sakri se

sve ostalo

što stoji među nama.

Ostadosmo mi sami

jedino mi

jedno u drugome izgubljeni

jedno drugome otkriveni

zauvijek skriveni

svijetu izvan nas.

Zatvaram oči, otvaram srce.

Dišem polako i sanjarim.

Tu si, pored mene

U dlanu si mome zaspao.

Zato uvijek pazim

da su mi dlanovi prema gore

da ne klizneš –

pazim

bdijem

nad rođenim dlanom.

Otvoreno srce

otvoren dlan

nježan pogled

i čežnja.

Možda sam ipak

preoprezna s Tobom.

Svakako jesam

preoprezna sa sobom

dok zatvaram oči

i otvaram srce –

trebala bih Te

sasvim sigurno

tako s dlana

nježno poljubiti.